close

  • Biti vjeran domovini svojoj, Republici Poljskoj

     

  • DOGADJAJI

  • 5 marta 2019

    „Rat nije završen. [...] Nikada nećemo pristati na drugi život sem onog u potpuno suverenoj nezavisnoj i pravedno ustrojenoj poljskoj državi. [...] Dajem vam posljednju naredbu. Vaš dalji rad i djelovanje organizirajte u duhu obnove nezavisnosti države“, napisao je posljednji zapovjednik Domovinske armije general Leopold Okulicki, konspirativno ime:„Medvjedić“, 1945. godine. Mnogo njegovih podređenih poslušalo je zapovjednika i nije predalo oružje po završetku II svjetskog rata. Nastavili su borbu za istinski slobodnu otadžbinu.

    Položaj Poljske 1945. godine bio je težak. Odluke konferencija u Teheranu, na Jalti i u Potsdamu de facto su rezultirale podjelom Evrope na zone utjecaja. Poljske vlade birane od 1944. nadalje nisu imale izborni legitimitet i ovisile su o Sovjetskome savezu. Parlamentarni izbori provedeni 1947. godine u skladu s Konferencijom na Jalti bili su krivotvoreni uz pomoć, među ostalima, sovjetske političke policije NKVD.

     

    Vojnici poljskog slobodarskog podzemlja odlučili su novoj vladi pružiti otvor. Danas ih se naziva „prokletim vojnicima“ jer su ih komunističke vlasti sve do obnove pune suverenosti 1989. godine smatrali zločincima, istovremeno šuteći o staljinističkim represijama. Prve antikomunističke strukture u okviru poljskog otpora nastale su već 1943. godine, premda je najžešći otpor nastao protiv nasilja u 1945. godini. Smatra se da je u narednim poratnim godinama u Poljskoj u okviru raznih podzemnih djelovanja poginulo oko 200.000 ljudi. Borci u ilegali nisu se mirili sa stranom nametnutom vladavinom. Cilj im je bila organiziranje istinski slobodnih i demokratskih izbora u Poljskoj, kako je i bilo predviđeno zaključcima Konferencije na Jalti.

     

    „Prokleti vojnici“ nisi ginuli samo u borbi. Mnogo ih je završilo u zatvorima, gdje su bili mučeni i ubijani. Osuđivani su na nimalo demokratski način. Neki od njih odaslani su o sovjetske logore. Često su bili osuđivani na temelju lažnih optužbi za suradnju s Nijemcima, čak i ako su tokom II svjetskoga rata aktivno ratovali protiv nacističkog okupatora u okviru podzemnih struktura.

     

    Većina vojnika antikomunističkog podzemlja prestala se kriti u februaru 1947. godine. Mnogi od njih morali su se kriti pod lažnim imenima čak do kraja komunističke Poljske. Posljednji „Nesalomljivi“, Józef Franczak „Laluś” ubijen je u zasjedi na jesen 1963. godine.

     

    Iako su se komunističke vlasti borile da iz kolektivnog sjećanja izbrišu svaki trag poljskog antikomunističkog otpora, Poljaci nisu zaboravili „Proklete vojnike“. Taj termin je nastao 90-ih godina, kada se već moglo otvoreno govoriti o ovome fenomenu i istraživati ga. Od 2011. godine obilježava se Nacionalni dan sjećanja na „Proklete vojnike“.

    Print Print Share: